Često se sjetim sebe i svojih postupaka prije godinu, dvije, tri ili više i tada se poželim ili pošteno ispljuskati zbog svoje naivnosti i necijenjenja same sebe ili nagraditi zlatnom medaljom za uspjeh u utrci s preprekama.
Pljuskati se pak neću jer to je život i VALJDA svi učimo na pogreškama, a neću se ni darivati medaljama kad utrka (ilitiga život) nije gotova, a i ova se - posebna utrka daruje nečim drugim, što si sama ne mogu dati.
Problem vidim u tome što mi se čini da na mom čelu piše da sam popustljiva, nenametljiva, da ću se povući korak unatrag jer mi nije do koraka naprijed. I to su mnogi vidjeli. To su mnogi iskoristili. Za to bih se ispljuskala. Ne treba se gurati u prve redove, ali tko se miče sa strane? Takve će svatko šutnuti, kao limenku Coca-Cole.
Horda trči utrku s preprekama. Svi smo u naletima, u pripremama, svi se nadamo da se nećemo spotaknuti od prepreku i raskrvariti koljeno, jer razderana koljena imaju samo djeca, zar ne? A kad se ipak razuvjerimo da i odrasli čine gluposti i da su nam koljena puna krasta (što je navodno dozvoljeno samo onima od 4 do 12 godina!), pokušavamo to skriti nešto usiljenijim i dužim osmijehom. A usiljeno se lako otkrije.
Ništa od onog što ja činim nije baš poželjno u ovom svijetu. Čak ni ovo piskaranje u kojem ogoljujem dio duše i koje ima terapeutski učinak.
Zašto svijetu reći svoje mane, zašto otkriti svoje slabosti, zašto reći da ti život nije savršen, da ima dana kad te strah "pojede", da se često naživciraš oko gluposti poput "hrpe neispeglane odjeće" ili "neusisanog tepiha" pa se koriš zbog toga i pomalo ti je neugodno da ti to predstavlja problem, da ti ni kuća, ni stan, ni auto nisu savršeni, da si možda podstanar i pitaš se do kada ćeš to biti, a ni ne ideš na odmore, večere ni izlete, nemaš stalan posao, i teta tjeskoba zna svratiti kod tebe, znaš se svađati s ukućanima i ponekad poželiš da si sve drugačije napravio, sumnjaš u sebe, u druge, pitaš se o smislu svega, fale ti prijatelji, pa ih onda imaš previše i žudiš za svojim mirom, znaš biti ljubomoran (to ne smiješ nikad priznati!), a onda se uhvatiš kako si šapućeš da je tvoj život stvarno dobar i da ga cijeniti moraš i da ga mijenjao ne bi…i sve drugo iz kupusa misli?
Kao da svima drugima nije isto tako. Ali, kao da nije dobro to govoriti, kao da svatko svoje brige treba dobro čuvati i iznositi samo lijepo, lijepo. Jer, nitko ne voli "jadnike".
Mogla sam danas svašta pisati, pobrati lajkove, nasmijati publiku. No, dosta je tema postalo bljutavo, bez trunke soli i začina, bez emocije, bez stava, bez iskrenog, ogoljenog dodira svakodnevnice.
Mene zanimaju i tvoje priče, svakidašnje brige, padovi i letovi, prijelomne točke, slabosti i hrabri podvizi. Ne da bih imala materijala za ogovaranje. Ma ne. Čini mi se da su ti ljudi opipljivi, stvarni. S njima možeš plakati i radovati se. Pa čak i zajednički glumiti usiljeni osmijeh, a onda se previjati od smijeha jer smo takvi samo smiješni sami sebi.
Jer ima crnih i šarenih dana. Ponekad je dan veličanstven, obasjan suncem i popraćen maestralnim orkestrom, a ponekad kao da truba svira posljednju pjesmu. Da budemo jasni, ja ih volim i jedne i druge. Ma lažem, naravno da uvijek upadnem u stupicu i povjerujem da je crni dan zaista onaj posljednji i da ne mogu više. No, da mi nema trube i njezine tugaljive pjesme, kao da bih primijetila da je stigao orkerstar i da svira Mozartov "Eine kleine Nachtmusik" u G-duru:)
Pa kad smo već započeli s glazbom i Bajaginim žutim sivilom, evo za kraj malo i klasike u naše živote.
A klasika je i da je život nekad siv, nekad žut.