Penelopa i prosci, John William, 1912.
Penelopa je, prema Homerovoj „Odiseji“, dvadeset godina vjerno čekala povratak svoga supruga iz Trojanskog rata uspješno odolijevajući proscima. Njezin je lik postao simbolom vjerne i odane žene koja svojom mudrošću prevladava sve prepreke koje bi mogle narušiti njezinu vjernost.
Uvijek me pomalo živcirao taj lik Penelope.
Jasno mi je da nije htjela novi brak, prosci joj nisu bili zanimljivi i bilo joj je dobro biti sama. Nije mi bila jasna tolika mirnoća u čekanju čovjeka koji, po svemu sudeći, vjerojatno nije više među živima. Nije mi bilo jasno kako je nikad nije mučila osamljenost, kako je nikad nisu morila pitanja, kako se nikad nije probudila i rekla sebi: "Pa što ja izvodim, život bi mi bio lakši..."
A upravo mi je to sve konačno rasvijetlila ni više ni manje nego - GIGA.
Pri tom velike zahvale Milanu Begoviću, jer se Gigin glas ne bi čuo da ga on nije dozvolio. U njegovom romanu događa se značajan preokret. "Giga Barićeva" svojevrsna je inačica tog čuvenog mita s kojim je većina upoznata.
Milana Begovića ne zanima Marko (Odisej) ni njegova priča, njegove pustolovine, ni hrabri podvizi.
U svom romanu „Giga Barićeva“ u fokus stavlja ženu - Gigu te prati sudbinu te mlade i ugledne Zagrepčanke koja je primorana osam godina čekati na povratak svoga supruga s ratišta u Galiciji. Tijekom tih osam godina nije dobila nikakve informacije o njemu, a zbog svog ugleda, ali i priča koje ju prate, izazvala je interes sedmorice muškaraca koji su je htjeli oženiti. Tih sedam prosaca svaki se utorak okupljaju u njezinom stanu u želji da se Giga konačno odluči nekoga odabrati.
1. Kako roman počinje...
Zagreb, predvečer u veljači sredinom dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća. Giga se uputila u crkvu Svetoga Marka na ispovijed, no manje iz potrebe da olakša svoju dušu, a više u potrazi za savjetovanjem. Već na samom početku čitatelj jasno osjeća Gigin nemir i neodlučnost treba li krenuti dalje sa životom ili nastaviti čekati muža o kojem već godinama nema informacija.
Iz istog razloga pozvala je kartomanticu Irinu Aleksandrovnu, koja ju je čekala kući kada se vratila s ispovijedi. Tu se otvara još jedna umetnuta priča, ona o kartomantici i njezinom životu zbog čega se glavna radnja koju pratimo na trenutak zaustavlja.
Giga će potom kartomantici pripovijedati o svojim proscima koji se već godinu dana natječu za njezinu ruku. Pripovijedanje se odvija u obliku novela od kojih je svaka posvećena jednom od udvarača, a one služe da bismo upoznali prosce i Giginu prošlost.
A prosci su - svakakvi. Čitatelj tada može i sam zaključiti kakav je "izbor" imala glavna junakinja, ali i zapitati se zašto je neke od tih prosaca uopće zvala na sastanke utorkom navečer s obzirom na njihov stav, karakter, postupke i motivacije da joj postanu životni partneri.
U prvoj verziji pisanja ovog osvrta krenula sam opisivati radnju ostalih knjiga, međutim, udarila sam se po prstima da to ne činim. Nekako se iskreno nadam da ću nekoga potaknuti da se sam odvaži čitati, pa ne želim ni slučajno otkriti sve.
2. "Čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka..."
Roman se sastoji od tri knjige: Sedam prosaca, Na ratištu i Povratak. Ono što je mene uspjelo zbuniti, ali istovremeno i fascinirati (s obzirom na to da je sve pomno osmišljeno) je činjenica da se Begović u njima koristio različitim naratološkim tehnikama, a sve u želji da naglasi to duljinu Giginog čekanja, količinu vremena koju je glavna junakinja morala preživjeti.
Pavao Pavličić u svom radu "Vrijeme u Gigi Barićevoj" naglašava upravo aspekt vremena u ovom romanu:
"Golem dio romana – zapravo sve osim njegova posljednjega poglavlja koje se zove Drama – zbiva se u jednome jedinom danu. Na početku Prve knjige doznajemo da će još iste večeri Gigu Barićevu posjetiti prosci, kako bi im ona priopćila koga je izabrala, a potkraj Treće knjige do sastanka doista i dođe, i tako taj dugi dan završava, da bi se zaključno poglavlje odigralo koji tjedan nakon toga. A ako se uzme u obzir da roman obaseže oko 700 stranica, bit će jasno da se tretman vremena tu ističe kao nešto što je najprije potrebno razriješiti."
3. Tko je Giga?
Želja mi je da vas upravo likom Gige privučem da krenete sa čitanjem. Već sam na početku spomenula kako mi Penelopa nije bila jasna, dok sam Gigu doživjela kao stvarnu, živu osobu, opipljivu i višedimenzionalnu, ponekad nejasnu, neshvatljivu, nepravednu, a vrlo često čak i pomalo - bipolarnu.
Giga je doista moderna Penelopa, emancipirana i odcijepljena od Odiseja, kao što to tvrdi Marija Bošnjak u svom radu "Giga Barićeva, moderna Penelopa s revolverom u ruci".
Penelopa nam nikad nije otvorila svoju dušu ni pokazala tu groznicu iščekivanja, tjeskobu čekanja, neodlučnost, probleme i dileme. Upravo to je kod Gige naglašeno, a ja sam odlučila tu "rascijepanost" Giginog stanja dočarati upravo kratkim opisima: zavodnica Giga, samostalna i ustrajna Giga, patnica Giga, eksplozivna Giga.
Nakon što se vratila iz Galicije, Giga je osamljena i oboli od tifusa zbog čega joj opada kosa. A njezina kosa upravo je bitan motiv u ovom romanu. Baš zbog toga što je Marko bio veliki zaljubljenik u njezine duge vlasi, Giga se u grozničavom bunilu brine što bi sada Marko komentirao kad bi ju vidio. Osjeća kao da su joj odsjekli obje ruke.
Osim što ju hvata bolest, Gigi je na teret pao Markov otac, pijanac koji svaki tjedan dolazi do Gige na čašicu pića i po novce. Međutim, stari Barić će uskoro poludjeti, smjestit će ga u Vrapče, a za njegovu ljubavnicu Pirošku također će se pobrinuti Giga.
To sve samo dodatno otežava tešku psihičku situaciju u kojoj se našla. Ipak, Giga se sa svim poteškoćama i teškim slučajevima nosi iznimno dobro i staloženo, gotovo herojski.
No, Giga nije tipična patnica, tom se opisu ona snažno odupire. Stoga je teško reći kojem tipu lika pripada naša junakinja. Giga nije skromna kućanica, mirna i povučena, šutljiva, i ne propušta priliku i da muškarcu udijeli ukor i kritiku.
Je li Giga fatalna žena? Često mi se činilo da se ponekad samo jako dobro zabavljala u društvu svojih prosaca. Nikako se nije htjela odreći njihove pažnje i njihovih igara.
Činilo mi se da ju uopće ne poznajem dok bih čitala retke u kojim koketira, oblizuje usne, namješta pozu i naginje glavu ne bi li ih još više izazvala. Pa ta žena 8 godina vjerno čeka svog muža, ne može zamisliti tuđe ruke na svom tijelu, grozi se i poljupca koji bi mogla primiti od prosaca, trpi raznorazne nedaće, a istovremeno se zabavlja gotovo poput umišljene tinejdžerice. Gotovo je nespojivo. Istovremeno, toliko realno. Te brbljave, glupe dosjetke, plitka udvaranja i patetične izjave bile su njezini načini da zaboravi prošlost i okrene se budućnosti.
Obožavala je kad bi se nadmudrivali i natjecali, a nije se ustručavala ni istovremeno narugati njihovim jadnim pokušajima da je osvoje i da je fasciniraju. Sve loše i negativno što se kupilo u njoj, protiv čega se borila kako bi ostala jaka i vjerna, istresala je na tim sastancima upravo takvim provokacijama i kritikama.
Na samom kraju, i u Marka se zagledala jer je bio duplo stariji pa je znala da ga neće moći vrtjeti oko malog prsta kao što je to radila drugima. Dakle, Giga zna kako manipulirati muškarcem i to više pomoću svoje inteligencije nego zbog svog izgleda, jer izgledom nije ni osvajala.
4. Giga nije kao Penelopa!
Giga želi svoj život natrag: proglasiti Marka mrtvim i krenuti dalje. Ona od svećenika traži potvrdu, savjet koji će biti u skladu s njezinim razmišljanjima. Čekanje ju je iscrpilo, čekanje je prestalo imati smisla. Razlikuje li se od Penelope u svojim stavovima? Itekako!
Riječ je o dvama različitim vremenima u kojima je položaj žene u mnogočemu drugačiji.
Ipak, cijelo me vrijeme pratio osjećaj da Giga to istovremeno ne želi i neće to učiniti. Ona zna da nikoga drugog ne želi za muža osim Marka.
Giginih osam godina nije samo osam godina, svijet se ludom brzinom promijenio nakon Prvog svjetskog rata, a takvim se okolnostima čovjek mora prilagođavati i samim time mijenjati.
Pavličić je to zanimljivo opisao naglasivši kako se tih promjena Giga mora odreći: "Mora ona ostati ono što je bila 1917., to jest djevojka od dvadeset godina, s istim nazorima i istim doživljajem svijeta kakav je i tada imala. A to je, dakako, u času kad je Giga stigla na prag tridesete, neizvediv pothvat. U tom prevratnom desetljeću, ukratko, osam godina čekanja zapravo je više nego dvanaest ili petnaest godina u neko drugo vrijeme. Možda je više čak i od onih dvadeset godina, koliko je Odiseja čekala Penelopa."
A kako sve završava, vjerojatno znate ako ste čitali dramu "Bez trećega"...
Tu se i potvrđuje ono najvažnije o ženi; kad Bog želi učiniti nemoguće, zove ženu - ona je sposobna i jaka da izdrži i najteže. No, ako joj povrijediš dostojanstvo i ugasiš vatru zbog koje je sve to činila, gotovo je.
I, na samom kraju...moglo je biti drugačije, moglo se sve završiti onako kako završavaju ljubavni sentimentalni romani....
Moglo je sve završiti drugačije da je Marko one noći došao na vrata njezina stana šapućući stihove ruskog književnika Konstantina Simonova:
"Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu- naprosto, ti si čekati znala kao nitko na svijetu."
No, kao što rekoh, ovo nije sladunjava priča o ženi koja čeka muža.
IZVORI:
Slika 2. Marshall Goodman "Woman in Hat by window"
Slika 3. "The Branded Woman", 1920.
Slika 4. Gotthard Kuehl, "Lovers in a Cafe"
Marija Bošnjak: "Giga Barićeva, moderna Penelopa s revolverom u ruci" https://hrcak.srce.hr/59676
Pavao Pavličić: "Vrijeme u Gigi Barićevoj"