Dugo sam imala zabilješku u svom mobitelu *uzeti Gigu Barićevu, ali sam za to čekala jedno kvalitetno slobodno vrijeme, jer se radi o opširnom romanu kojemu se treba zaista posvetiti. A uz posao, stažiranje i čitanje lektira - za to jednostavno nije bilo mjesta. Mnogi ne znaju za ovo djelo, a zašto? Pavao Pavličić navodi sljedeće razloge:

"Uzroci te nepravde mogu se tek naslućivati: najvažniji je među njima svakako okolnost da je roman izlazio u nastavcima u zagrebačkim Novostima 1930. i 1931., a to je, čini se, bilo dovoljno da ga diskvalificira. Točnije, pridonijele su tome i neke osobine samoga teksta: ima u njemu dosta frivolne atmosfere dvadesetih godina, ima erotskih pikanterija, ima mode i trača, a zacijelo su se u ono vrijeme mogli prepoznati i neki od živih modela po kojima su likovi u priči načinjeni. Tako se onda dogodilo da je roman dugo imao status nekakva Begovićeva poskliznuća (a na takvo poskliznuće svi su jedva čekali, jer su mu teško opraštali međunarodne uspjehe), te se smatralo pitanjem dobra ukusa ne uzimati taj tekst ozbiljno. Nije vrijedilo čak ni to što je Antun Barac – nesumnjivi kritički autoritet onoga vremena – izrekao i mnogu lijepu riječ o Begovićevu djelu, a nije pomagala – ako nije i odmagala – ni okolnost da je publika Gigu Barićevu svagda rado čitala. Njezin status ostao je dugo nepromijenjen, pa bi se moglo reći da je istom Krešimir Nemec u svojoj Povijesti hrvatskog romana dao tome djelu mjesto koje zaslužuje.​" (Pavao Pavličić: Vrijeme u Gigi Barićevoj, https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=204904)

​

​

Profesor književnosti. Suprug. Otac. Običan čovjek. To je Stoner.

Mnogi će reći da ih je roman oduševio, no teško će im biti reći zašto točno. Kratak sadržaj ovog romana vjerojatno bi većinu odbio. Što se tu ima reći?

Postoji nešto iznimno hladno u ovom pripovijedanju tradicionalnog sveznajućeg pripovjedača koji je pred nama prostro pedesetak godina života ovog neobičnog junaka. A on čak i nije junak, ili ga ne bismo tako nazvali jer nema odrednice junaka, već odrednice nekog posve obična čovjeka, iz mnoštva slučajno odabranog i određenog za priču. Čak ga i pripovjedač imenuje prezimenom, a ne imenom, pa stalno imamo dojam da priču ne pripovijeda iz prve ruke, nego da mu je netko o Stoneru pričao nekom prilikom, negdje, posve neobavezno...

Istovremeno, prisutna je tu neka toplina, ali pitam se odakle ona stupa...? Možda iz činjenice da smo u Stoneru prepoznali natruhe vlastita života, padove, ispraznosti, vječna pitanja, male i velike ljubavi, zadovoljstva i razočarenja poslom, obitelji, sobom, svijetom, i na samom kraju takav život prihvatili i živjeli. 

​

​

" Čudna priča, pomalo uvrnuta ", bile su to moje riječi kad je priči došao kraj i kad je tvrda korica ovog izdanja proizvela onaj "puf" pri zatvaranju.

Alma je zaljubljenica u botaniku, znanstvenica. Odmalena posebno pametna, nadarena i sposobna. Nije odviše primamljiva izgleda, a i krupne je građe. Zanimljiv je njezin odnos s majkom, hladnom ženom odanom pravilima, ocem, čovjekom tvrde naravi i koji je vječno gladan novaca, sestrom koja je posvojena i koja će joj zauvijek biti sušta suprotnost, ali i neshvatljiva ljudska pojava zbog koje ni njezina teorija neće moći biti potpuna. Ova knjiga ne samo da vodi čitatelja širom svijeta, nego ga vodi i u najdublja područja ljudskoga uma i duše. Od iznimno racionalnog, znanstvenog, tjelesnog do duhovnog, duševnog i nadnaravnog shvaćanja čovjekova postojanja lišenog svega erotskog. Prije svega, ovo je priča o neumoljivoj želji jedne žene da dođe do istine i vlastita doma, trudeći se pobijediti sve ono što nam život nanosi u velikim količinama bez pitanja - sumnju, razočarenje, depresiju, nevoljenost i nepravdu.

​

​

​

Jao, ja baš ne preferiram taj magijski realizam latinoameričkih pisaca. Sto godina samoće je roman koji me ubio u pojam, ali sam ga pročitala jer me sramota bila ne pročitati ga.

Ipak, Kao voda za čokoladu me baš zabavila. Najmlađa kćer u obitelji ostaje bez ljubavi zbog okrutne obiteljske tradicije - pripada joj dužnost da se brine o svojoj majci do njezine smrti. Njezina ljubav se onda, u želji da joj bude u blizini, ženi - njezinom sestrom.

Spletke, dužnosti, intrige, ljubavi, osvete, požude, strasti, neočekivane smrti, tuge i oproštaji - sve pomiješano u izvrsnim receptima meksičke kuhinje!

Hrana začinjena i povezana suzama, uzbuđenjem i magijom koju može proizvesti samo ljudska emocija. A ovaj roman ključa emocijama.

​

​

Uzela sam ovaj roman jer je Internet vrištao da moram. 

I otkrila da nisam jedina na svijetu koja bi platila da joj netko miluje leđa. Jer, tu je i Florijan Bauer, lik iz romana koji pomoću oglasa u novinama traži ženu za milovanje leđa. Isključivo milovanje leđa. Veronika se javlja na oglas jer joj je očajnički potreban novac.

Svaki odlomak koji je funkcionirao kao apologija leđima kao zapostavljenom dijelu našeg tijela, jedinom dijelu koji sami ne možemo milovati, oduševljeno sam pokazivala suprugu koji je dotada uvijek tvrdio da nitko nije toliko opsjednut svojima. Tako da sam se u ovoj knjizi DOSLOVNO PRONAŠLA.

Dok jedan lik traži samo dodire, drugi traži novac. A i jednom i drugom potrebno je nešto sasvim drugo: ono što svi mi tražimo po svim kutovima našeg života - SMISAO.

Roman o propuštenim i izgubljenim trenucima i prilikama. Jesu li ikad do kraja izgubljene? Preporuke, preporuke.

​

​

Podsjetimo se, riječ je o četiri knjige: Genijalna prijateljica, Priča o novom imenu, Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju i Priča o izgubljenoj djevojčici.

Napuljska romani broje više od 1700 stranica, prate 50 likova u razdoblju od 60-ak godina. Sve započinje kada Lenù kao starica prima poziv Lilina sina da je Lila nestala te odluči zapisati priču o njihovom nevjerojatno značajnom, ambivalentnom odnosu koji je okosnica romana. Taj nadasve kompliciran odnos, koji vas s vremenom može i živcirati (katkad se doima poput opsjednutosti glavne junakinje), ne bismo razumjeli bez poznavanja društvenog, političkog i socijalnog konteksta u kojem su protagonistice živjele. 

Tko je željan pustiti se u ovu avanturu, samo naprijed. Glavni lik me toliko znao naživcirati da sam imala osjećaj da ju poznajem.

​

​

Zamislite da jednog dana navratite u neku prodavaonicu starih predmeta i nasumično odaberete neku sliku, misleći da njome možete njega ili nju impresionirati. Uskoro se bolno razočarate, jer ta osoba ne mari ni za vas, a kamoli za sliku.

I dok iskreno patite i pitate se o smislu života, malo po malo, ispostavi se da je ta slika pravo umjetničko djelo, djelo poznatog francuskog umjetnika Jeana Antoinea Watteaua – dakle, ne samo financijski vrijedna, već mnogim vlasnicima vječan podsjetnik i pečat na osjećaje koje ljubav trajno ostavlja u nama?

Što držite u rukama? Pravo svjetsko bogatstvo! 

Zanimljivo i neobično duhovito o životnoj i ljubavnoj zbrci.

​

​

Nema čovjeka na svijetu koji nije barem jednom postavio to veliko pitanje:

Kakav je to Bog i postoji li uopće, ako dopušta da njegova mila stvorenja pate i podnose psihičku i fizičku bol?

Iz iskustva znam da je jedno vjerovati kad je život manje-više ok, a kad bol uštipne, svi se gubimo, panično tražimo pomoć, vrtimo razloge i načine rješavanja, moguće izlaze, istovremeno se ljutimo i ljutimo i bjesnimo na...Boga?

Poučen vlastitom patnjom, Lewis će s dubokim suosjećanjem dati odgovore na ova ključna pitanja i s čitateljima podijeliti svoja zanimljiva razmišljanja i zaključke kako bi pomogao "izliječiti svijet koji gladuje za istinskim razumijevanjem ljudske naravi."

Knjiga kojoj ću se, vjerujem, redovito kroz život vraćati. 

​

​