Ideja o blogu Inkunabula - osobni blog jedne Ane rodila se onda kada mi je bilo najteže.

Imala sam potrebu toliko toga reći, ali apsolutno ništa nije izlazilo iz mene. Budući da nikad prije nisam imala taj problem, shvatila sam da je to upravo znak – moram pisati.

 

Lagati neću. Ideja o blogu seže još u vrijeme mog studiranja, ali uvijek me kočila ona moja pretjerano realna i racionalna strana bića koja je alarmirala na sljedeći način:

​

Zašto bi ikoga zanimalo tvoje piskaranje?

O čemu bi pisala? Kako bi blog pokrenula?

Bi li imala vlastitu domenu ili ne?

Tko bi se brinuo o svemu tome, pa ti nemaš znanja o bloganju?

Koja bi tema tvog bloga bila?

Ana, iskreno...jesi li sigurna da ćeš biti redovita? 

...pa tebi se samoj ne sviđa kako pišeš..?

Znači li to da ćeš morati onda pokrenuti i FB stranicu i Instagram koji će onda biti potpora tvom blogu?

Nije li to previše posla? (Katkad od slinih obaveza ne stigneš ni obaviti depilaciju nogu, kako ćeš post napisati?)

Previše te toga zanima, a realno (eh, realno) ni o čemu nemaš baš toliko znanja da bi mogla pisati...

​

Ali najvažniji glas razuma dubokim glasom je gromio:

​

Znaš koliko će ljudi komentirati da ti je blog baš glup?

​

Evo, to me toliko puta obeshrabrilo. Ili ovo:

​

Znaš i sama da će se tebi osobno nakon nekog vremena neće sviđati tvoji vlastiti postovi i objave…

​

I bum - tras, ideja se stidljivo povuče i Ana bi se uobičajeno vratila svom svakodnevnom životu.

​

A onda se dogodilo nešto jako važno.

 

Preživjela sam jedno iznimno teško razdoblje prilikom kojeg sam guglala i guglala o toj temi, a ništa nisam pronalazila. Tada mi je trebala silna potpora i netko tko će razumjeti, a ni veliki Internet nije mogao pomoći.

 

U trudnoći sam doživjela hyperemesis gravidarum – pretjerano povraćanje i mučninu. Stvar je trajala skoro 5 mjeseci, ali je u meni ostavila mnoga neodgovorena pitanja i strašno sjećanje na te iscrpljujuće dane. Imala sam potrebu o tome govoriti, ali katkad mi se činilo da me nitko ne doživljava. Odjednom su se i moja usta zatvorila i počela sam sve to gutati u sebi, umjesto da usmjerim na nekoga kome to možda može i pomoći.

​

Svakako, napokon sam imala razlog da započnem pisati blog – imala sam važnu temu za koju sam bila sigurna da će ženama biti od pomoći i napokon sam imala temu prvih postova. Sad sva ova pitanja koja sam navela nisu bila bitna. Bilo je bitno samo započeti i nekome možda pomoći.

​

Znala sam da ta tema ne može biti jedina o kojoj ću pisati, stoga sam napravila i malu skicu cijelog bloga. O čemu Ana voli mudrovati? O knjigama, obitelji i prijateljima, svakidašnjici, životnim promjenama, ali i dati pokoji dobar savjet o nekim stvarima.

​

Eto, tako je sve počelo, a kako će i na koji način završiti…nekom drugom pričom… 😊