Ako ste ikad dobili peticu iz školske zadaće u školi, zasigurno ste počeli maštati kako ćete jednog dana nešto napisati i kako bi taj posao zaista bio divan.
Ako ste bili te sreće i talenta, a uz to još imali ambicioznu profesoricu hrvatskoga jezika koja je spisateljske talente mogla namirisati, pa vas je slala na Lidrano, zasigurno ste pomislili da je to možda i vaš poziv.
Potom vas je taj osjećaj pratio u stopu pa ste putujući busom, tramvajem, autom ili samo šetajući ulicom imali naviku promatrati ljude i dodjeljivati im misli, osjećaje, osmišljavati njihove živote, probleme, radosti i brige...
I - eto ga - "tadaaaa!" Uskoro želite napisati nešto za ozbiljno! I to roman! Super! Go for it! :)
Ubrzo ste se našli u dobro mi poznatom začaranom krugu "Želim pisati - kako pisati - nemam vremena pisati - ipak pišem - stala sam s pisanjem jer ne znam što kako ni zašto."
Odmah ću vam reći da je moj odgovor na pitanje postavljeno u zaglavlju posta: Ne znam. Nisam nikad napisala roman. Eto, bolje da budem iskrena. Oprostite ako sam vas namamila da kliknete na post.
Ali, pričekajte još malo...
Čim sam natipkala naslov ovog posta, ukorila sam se:
"Ana, ne glupiraj se. U životu si nekoliko puta započela pisati "ajmorećnekiroman". Uživjela bi se u neku ideju koju ćeš prosuti kroz događaje i likove nekog izmišljenoga svijeta, ali na način da čitatelj bude vladar tog teksta, a ti tek neki piskaralo skrivena teškom maskom. Koliko dugo bi te to držalo? Mjesec, dva? Šest možda, no s tim da bi tijekom petog mjeseca već smišljala novu ideju za novi "ajmorećnekiroman". Nemaš disciplinu. Ne znaš, ne možeš. Šta ti znaš."
No, onda sam zastala i shvatila:
"Pa da. To je istina. Idem o tome pisati. Kako ja to ne znam."
Odnosno, kako se izgubim. A čujem da se to i drugima događa.
Kako bih vam to još bolje objasnila, izdvojit ću pet simptoma te "bolesti". Kao pravi dijagnostičar, dat ću i prijedlog lijeka. Možda mi jednom i pomognu.
Možda vama pomognu, eto, barem nešto. Dobro djelo.
Zašto nikad nisam završila nijedan svoj "roman"?
1. TO APSOLUTNO NIKAD NIJE ONO ŠTO SAM HTJELA.
Evo, ovako sam ja pisanje u početku zamišljala:
Koja divna moć, koji divan dar. Nije li to najljepši poklon koji nam Bog može podariti i time nam pružiti barem malo užitka u stvaranju svijeta i slobodnog upravljanja njime? U pričama sve možemo izmisliti i odrediti sami. Potpuna sloboda. Pisanje je moćna stvar, nema što.
ALI, kao svaka, tako nas i ova vrsta slobode dovodi do čestih pogrešaka.
Prvo, u kojem licu pisati? Da mijenjam točku gledišta ili ne? Da budem kul pripovjedač pa da malo i ubacim autoironije? Krenuti od početka ili od sredine? Možda čitatelju odabrani slijed događaja i perspektiva samo zamagli istinu ili je otkrije prebrzo, pa uništi onu slatku napetost ili prouzrokuje zatvaranje knjige zauvijek?
Ipak, odabereš neki od načina. Zadovoljiš se s onim što ono pruža. Kreneš dalje. Nakon nekoliko dana, više ti se ne sviđa. Bezveze je, nije to to. Nisam htjela to tako. Htjela sam bolji početak, ovo je predvidljivo, nema veze s onim što slijedi, kakve su ovo riječi, sintaksa je užasna, prazno je i površno.
Pa kreneš ponovo. Sad ću drugačije. Ciljevi su opet jasni (ili nisu?).
Par dana nakon opet ista priča. Ne, ne i ne! Grozno je. Moja profesorica hrvatskog iz srednje škole pojma nema što je talent, ovo je šugavo i jadno i ako nisam sposobna napisati ono što mi je u glavi, kako da uopće pišem?!
LIJEK:
Odrecimo se vlastite priče. Na samom kraju, budimo svjesni da jednom napisana - to više neće biti naša priča. Budimo svjesni da je dajemo drugima da je nose što dalje od nas. Budimo svjesni da će ta priča i nas iznenaditi nakon nekog vremena. Priča ima svoj život, treba je pustiti. Kao dijete koje odgajate pa ga puštate u svijet. Najradije biste se još upletali, upravljali njime i savjetovali gdje će, kuda i kamo, ali to više nije na vama.
Osim toga, svi znamo da je prva verzija kostur i da kasnije slijedi "lickanje" svega.
I što ako je loše? Hvala Bogu, na svijetu ima toliko "loših" knjiga. Ali, one su barem napisane. Ako nije napisana, knjiga ne može biti niti loša. A ni dobra. :D
2. TKO ĆE TO ČITATI?
Moj prvi roman zvao se "Tajna planine". Pisala sam ga u šestom razredu, ako me pamćenje dobro služi. Neki tip dječjeg romana s elementima Bildungsromana (roman o odrastanju). Fantastike na bacanje. Djeca su imala strana imena. Ajme. Utjecaj stranih romana. Bilo mi je strašno da se neki lik zove Josip ili Jure, Marija ili Biserka. Bolje su mi sjeli Jack, Cedric, John i Annie. Odustala sam, među silnim razlozima, i zbog toga jer su prošle godine, pa nisam više imala 12 kao Cedrik i Annie, nego 14 i oni su mi bili neka glupa djeca i nisu znali što je život nego su se bavili nekom fantastikom u planinama. Tko bi to čitao? Ja nisam htjela pa sam zaključila da neće ni ostali.
Drugi započeti roman bio je "Plamteća svijeća". Trebao je to biti roman, ili možda čak kraći roman, pripovijetka s elementima bajke, ma zapravo sve nešto preneseno, metaforično, simbola kao u priči, alegorija "na entu" i duboko o životu jedne (nećete vjerovati haha) tinejdžerice i njezinim brigama nakon smrti njezine bake. Odustala sam, među silnim razlozima, i zbog toga jer mi se učinilo da je sve to nekako pomalo dosadno i da će mi odrasli reći da je to pokušaj ozbiljne knjige temeljene na nezreloj, pubertetskoj temi. Tinejdžeri je neće čitati jer je kao "ozbiljna", odrasli jer je "nezrela". Tko bi to čitao? Ja nisam htjela pa sam zaključila da neće ni ostali.
Između ovog i sljedećeg bio je još neki pokušaj, no ne sjećam se naziva, samo znam da je bio depresivan i da to stvarno vjerojatno nitko ne bi čitao.
Treći (ili četvrti) roman je bio "Dobrodošli u sobu broj 19" i čak je imao super ideju. Po prvi put sam oživjela jednu apstraktnu pojavu i bila je to gospođa Smrt. Samo što je u ovom romanu ona bila u obliku mladog i pomalo ružnjikavog dečka koji je pušio kao Turčin i bila je sve samo ne strašna. Odustala sam, među silnim razlozima, i jer se pisanje odužilo kroz godine studiranja, a na studiju se mijenjaš svaka tri mjeseca i razmišljaš svako malo drugačije, sav si nekako zbunjen i blesav, pa nisam mogla svoje misli usmjeriti samo na jedno. Zapravo, nisam znala što točno reći. A i bila je strašno stilski izmiješana jer sam na fakultetu toliko različitih knjiga čitala pa su se i stilovi pisanja mijenjali. O tome još malo kasnije.
Četvrti (li peti, stvarno se više ne sjećam) čak nije imao naziv. Nisam ga htjela osmisliti, nisam ništa htjela definirati jer sam već bila strašno bijesna što mene moje vlastito pisanje ne sluša, što se priče uvijek izmotavaju i uvijek budu ono što nisam htjela da budu pa sam odlučila pisati baš o tome. Zapravo bi u tom romanu glavni lik bilo samo pripovijedanje, odnosno strašna odgovornost iznošenja događaja i kako ono utječe na stvaran život u primjeru jedne pomalo blesave priče. No, počeo me živcirati glavni lik, pa sam izgubila volju.
Više se nisam trudila pisati romane jer je očito da ih nitko ne bi čitao.
LIJEK:
Uvijek možeš naći razlog zašto to nitko neće čitati. Prepusti to ipak drugima. Zašto bi itko čitao o studentu koji ubija babu? Ili ženi koja čita ljubiće pa vara muža, dječaku koji maše čarobnim štapićem, o nekoj životinjskoj farmi ili pak o čovjeku koji se probudio kao kukac?
Iskreno.
A vidiš, ipak ljudi čitaju.
3. TO JE VEĆ VIĐENO.
Da, da...
"O tome se već pisalo, nemam ništa novo za reći."
LIJEK:
O svemu se pisalo. Uvijek imaš nešto novo za reći, a i ako se ponavljaš, neka, neka, ponavljanje je majka znanja.
4. "POSTILUŠA"
Taj sam izraz izmislila (ma nemoj molim te).
Dakle, riječ je o tome da često nisam bila sposobna držati se stila pisanja kojim bih krenula pisati. Zašto? Jednostavno, ovdje vrijedi ona čuvena "s kim si, takav si". Kako bih čitala različite autore, tako bi se i moj stil mijenjao. Pa bih krenula jednim britkim stilom, jednostavnim rečenicama, dok bi sljedeće poglavlje koje bih pisala mjesecima nakon započelo dugačkim opisom šarenog leptira na listiću pored kuće glavne junakinje i detaljima topline sunca tog dana.
To bi onda bio jedan kupus stilova i osjećala sam da samo znam kopirati. Mani se posla di nisi svoj, govorila sam si i brzo bih odustala.
LIJEK:
Utjecaj drugih autora je neizbježan. Nema dobrog pisca bez puno čitanja. Normalno je postaviti se prema književnoj tradiciji koju smo naslijedili. Možda se zrelost pisca očituje u tome da ipak u svemu bude originalan, svoj. Drugi autori tvoj su temelj, ali gradi svoje nešto na tome, budi kreativan, istakni svoju individuu, posebnost.
5. LIK POSTANE IRITANTNO SLOBODAN
Ne znam hoće li me itko u ovome razumjeti, ali pokušat ću to opisati.
Nerijetko se dogodi da kad udahneš malo života u likove, oni se obično malo razbahate i krenu sami odlučivati što će i kako će. Meni je to, iskreno, baš znalo smetati. Htjela sam potpunu kontrolu nad njihovim životom, a ponekad mi se jednostavno činilo da ih moram pustiti i ne forsirati svoje jer im to jednostavno - ne paše.
Primjerice, vi smislite neki lik mrzovoljnog čovjeka koji uvijek misli na sebe. I sad vi hoćete da se to u romanu baš osjeti, da čitatelj kaže: ajme, šta je ovaj lik odbojan.
Ali, on jednostavno nije odbojan, bude super na kraju. Simpatičan. Bude bolji od onog nekog dobrice. Kako to uspiju? Što, likovi stvarno žive svoje živote?
LIJEK:
Mislim da da. Talijanski je dramatičar Pirandello tvrdio kako svoje likove pušta da budu svoji, slobodni, dok on samo sluša i tako oblikuje priču.
Vjerujem da likovi tako zaista postanu pravi, autentični, živi, kao ljudi. Ne možeš ih trpati u ladice, već postaju posebni, jedinstveni, svaki za sebe.
Eto, to bi bilo pet ključnih razloga za moju lijenosti i odustajanje. Nakon svega, jedno tvrdim: Ne znam hoću li ikad napisati nešto smisleno, hoću li naći vremena, ideja, sposobnosti, ustrajnosti i upornosti da oblikujem "ajmorećnekiroman". Ali, pisanje je ozbiljan i težak posao. Ispravak, nekima i nije težak. Prije bih mogla reći da je to ozbiljan posao koji zahtijeva potpunu spremnost. Dugo sam si zamjerala što po tom pitanju godinama ne činim ništa i onda sam našla jedan dobar izlaz iz tog problema.
Ovaj blog.
Možda ne znam napisati roman, ali znam kako bi trebalo razmišljati i postupati da ga jednom i napišem. Valjda dovoljno za početak.
Ovdje je kraj mog piskaranja barem za ovaj post.
A vi ostali, nesuđeni pisci i spisateljice, što čekate? :D
P.S. Ako su vam fora ovi memovi, više njih pronađite na https://writerblueprint.com/writing-memes/