Uvijek me oduševljavala Kafkina formalna jednostavnost te lakoća izražavanja i nenametljivost kojom je uspijevao reći sve. Riječ je o jedinstvenom geniju koji je zbunjivao i istovremeno fascinirao čitatelje svojim prikazom svijeta. Tumačiti njegove svjetove zgodna je i zabavna igra koja nas na kraju šokira spoznajom koju možda nismo ni očekivali. Jao, to smo MI. Evo, to sam JA.
Dopustite da vam pokušam pokazati kako nas književno djelo može razgolititi.
Zadnja godina faksa, kolegij Kafka.
Priču Jazbina tada sam prvi put pročitala.
Riječ je o nedovršenoj, ali u drugu ruku, završenoj priči. Predosjećam da je to na jedan način priča bez kraja, jer da Kafku nije zadesila smrt i da je nastavio, vjerojatno bi je usmjerio na cikličko ponavljanje na kojem se ona i zasniva.
Kratko ću vam prepričati priču i vjerujem da nećete biti oduševljeni sadržajem jer je on, naime, iznimno banalan.
Priča o - nećete vjerovati - životinjici
OPET životinja, da. Ovaj put nije kukac. Nekako sam stalno zamišljala krticu, ali ne mora biti krtica. Zamislite što god želite, na samom kraju.
Ta životinja opisuje u prvom licu svoju kućicu /jazbinu koju je izgradila i koja je kako ona kaže - uspjela, mada se od samog početka vidi da ta jazbina nije ispunila očekivanja i funkciju koju je trebala imati. Ono što je njezina kućica morala pružiti jest SIGURNOST.
Prvenstvo otkrivanja tajne jazbine, njezinog ulaza i uopće kretanja njome, životinja daje isključivo sebi i hvali uspješnost tog projekta, mada u njoj, kako doznajemo, ipak postoji strah od eventualnog upada i razorenja svega što je stvoreno. Odnosno, životinja hvali sigurnost i izgradnju svoje kućice, a istovremeno spominje i neprijatelje (ne znamo o kojim neprijateljima točno govori, možda neke štetočine, kukci, divlje životinje, ljudi?) koji bi je mogli napasti i sve uništiti.
Preduhitri, isplaniraj, programiraj - spriječi!
Oprez je ono što životinja naglašava i čime je gotovo opsjednuta pa se boji da bi bježanjem od jednog neprijatelja lako mogla upasti u ralje drugog, potpuno neočekivanog.
Ona se trudi sve preduhitriti i spriječiti, sve isplanirati i programirati postavljajući određene pretpostavke i ispitujući njihove mogućnosti.
Životinja je cijelim svojim pripovijedanjem stalno pokušavala doskočiti sljedećoj mogućoj opasnosti koja može vrebati sa svih strana. Jazbina joj na neki način služi kao zaštitna ljuska vlastite egzistencije. Međutim, upravo joj sama jazbina uz onaj drugi, skriveni prostor, još više prijeti.
Ja sam ta mala životinja
Znam se često ukoriti jer drugima propovijedam kako se stvari slažu same od sebe, kako se u životu treba osloniti i imati povjerenje, posebice ako vjerujete da vas Netko prati i čuva i voli, a osobno sam živi primjer onoga koji to često zaboravlja i potom paničari.
Stoga, kratak pregled ponašanja Kafkine životinjice i moje malenkosti:
Životinja iz ove priče isključivo se oslanja - na sebe samu. Ja se ponašam kao da SVE isključivo ovisi o mom djelovanju. Ma vidi ti mene, koliki si značaj pridajem.
Kafkina životinja osjeća potrebu da sve dobije zahvaljujući isključivo vlastitoj zasluzi i da svaki njezin pothvat ima oslonac na nešto. U životu u kojem se osamljuje i izolira od svih mogućih opasnosti, ona ne može uživati u svojim uspjesima i pothvatima. Naprotiv, ona se konstantno brine i time jazbina nije utočište mira. Umjesto da se osjeća sigurnije, životinja je ta koja unosi nemir. Odnosno, ja sam ta koja unosi nemir.
Usmjerenost na budućnost, odnosno nemir zbog planiranja života u budućnosti, gasi svaku mogućnost da životinja živi sretno u svojoj dugo očekivanoj jazbini. Odnosno, JA svojim planiranjem i strepnjom pred onim što će MOŽDA biti uništavam mogućnost uživanja u svom lijepom malom životu.
Jednom sam pročitala da prošlost i budućnost pripadaju Bogu, a nama je dana sadašnjost.
Postavlja se pitanje: Zašto onda toliki teret uporno stavljamo na svoja leđa?
Život me dosada naučio da planiranje postoji isključivo da bi propalo.
Dogodi se drugačije.
Dogodi se čak nešto bolje. Zna se dogoditi loše, dogode se i strava stvari.
Pitam se koliko još puta plan mora propasti pa da se oslobodim te svoje potrebe da ipak pokušavam saznati što će biti i kako će biti?
Tvrdoglava sam kao ova životinjica. Zamislite, ona nakon svega izjavljuje kako će napraviti poseban prostor koji će joj služiti samo za kontrolu i promatranje što se događa u njezinoj jazbini. Stvarno??
Jao, životinjice draga. Jao, Ane draga (rekla bi razumna Ana ovoj ...drugoj Ani).
Stajati nad vlastitom jazbinom i panično braniti sve moguće izlaze i ulaze ne bi li, ne daj Bože, tom carstvu sigurnosti i kontrole, pristupilo nešto što nije bilo baš planirano?
Van iz jazbine
Neće nam ništa biti. Dobro, hoće. Možda bude i gadno. No, ne sjećam se da je nakon nečega gadnog život stao. Neka mi netko kaže ako je, ja ne vidim da je stao. Vrijeme i dalje ide tika - taka, ljudi se i dalje vesele, tuguju, žene, rađaju, putuju, umiru, boluju, bore se i ratuju, spavaju, jedu, mole se i nadaju, grade novo i padaju.
Ključno je to da rijetko kad možemo to eventualno loše - izbjeći.
Nepovjerenje je duhovna bolest.
Onaj tko te stvorio, vodi i brigu o tebi. Ponekad ti se čini da to čini loše. No sikiriki. Ubrzo ćeš vidjeti da je to radio odlično, na svoj način.
Najbolji način.
Nisam se ja sad opametila niti doživjela prosvjetljenje. Znam ja da ću opet po svom. Brigu brigati i probleme problematizirati.
Nekako se nadam da ću se onda sjetiti jazbine koja je gušila ovu malu životinju i zaključiti da je ona mogla izaći vani bez straha od napada, a to nije napravila samo zbog toga jer je strahovala.
A kažu i da čovjek s godinama nauči, pa ću onda i ja sve češće s povjerenjem napuštati svoju jazbinu. Napustite i vi svoju ponekad, ako to isto ne činite. I samo vjerujte da će biti kako treba biti.
Eto. :)
Hvala vam na upornosti i strpljenju koje je ponekad potrebno imati da se tekst pročita do kraja. Do sljedeće objave pa-pa!