"Što ti fali?"
Za mene su uvijek tvrdili da sam preosjetljiva i mislim da su bili u pravu. Iako sam uvijek mislila da je to moja slabost, s godinama sam zaključila da je tu moja najveća snaga. Bog ti nikad ne daje nešto bez razloga (iako može proći životni vijek, a da ne shvatimo taj razlog).
Sjećam se da sam se još kao dijete znala opravdavati svojim ukućanima i bližnjima jer sam se osjećala loše. Ja sam bila ona hipersenzibilna djevojčica koja bi se lako rasplakala, rastužila. Tuđe životne priče znale su me šokirati i ostaviti u dugom razmišljanju. Trebalo je te puste osjećaje malo usmjeriti ili olakšati.
Često sam znala osjećati krivnju zbog toga i nisam se lako otvarala drugima baš zbog te uvijek prisutne osuđujuće rečenice: "Što ti fali?"
Odraslima je bilo teško shvatiti da netko svijet promatra drugim očima, uplašeno i u grču. Istovremeno sam od ljudi često znala čuti da sam osoba koju nikad nisu vidjeli bez osmijeha na licu. Dakle, mrgud nisam bila.
Ubrzo sam zaključila da će svaki moj pokušaj da to nešto svoje uobličim u riječi i da iskažem što mi je uistinu na duši ispasti samo kao puko prenemaganje i žaljenje na kakvo su ljudi navikli od svojih bližnjih. Pa sam odustala od toga. Neću se žaliti.
Jednom mi je baš mama rekla najjednostavniju stvar na svijetu koje se rado sjetim i ovih dana, kada se moja hipersenzibilnost možda očituje na nešto drugačiji, zreliji način:
"Šta se imaš opravdavat i ispričavat zbog toga kako se osjećaš? Ako ti se plače, plači. kad ti se smije, smiji se."
Razmahivanje pozitivom
Zadnjih godina groteskno se razmahalo pozitivno razmišljanje. Svi nam se smiješe. Bijeli zubi svugdje vladaju. Vlada i uvjeravanje da je život prekrasna bajka, a da bi bila prekrasna potrebno je samo da ponavljaš mantru da si ti taj koji sve to uređuje i kontrolira. Osmijeh je postao imperativ. Društvene mreže prepune su vedrih ljudi, svi su sretni, svi se osjećaju fantastično, ispunjeno i zahvalno; uživaju u malim sitnicama: šetnji, zalogaju, treptaju oka, migu, gutljaju, putovanju, druženju.
Nisi normalan ako si tužan ili uzrujan. Kad netko boluje od depresije ili anksioznosti, to je zato jer je sam izabrao. Potrebno je samo da se trgne, da bude zahvalan na životu i da ga prihvati široko raširenih ruku. Ljudi gladuju, ljudi boluju - zato da ti nije palo na pamet da se požališ na nešto! Moraš šutjeti jer si u protivnom nezahvalan.
Katkad osjećam da svi imaju isti pritisak. Moramo se samo smiješiti na sve. A možda mi najviše smeta činjenica da ne smiješ biti ni ljut, a kamoli to reći na glas. Izbjegavaj sukobe! Da, da, svakako - ali sukoba često treba i biti na dobrobit odnosa. Kad ne bi bilo tih sukoba što nastaju u dodiru s drugim, na koji način bismo poravnali izbočine, nesavršenosti vlastite naravi? Sladunjavost, ako mene pitate, ne vodi na pravi put.
Da budemo jasni - treba biti zahvalan, treba biti pun nade, veseliti se dobrom, prihvatiti loše. Biti vedra lica. Naravno da nećeš biti sretan i da se ništa dobro i neće dogoditi ako sjediš pognute glave i dramiš. Očajavanje je druga tema o kojoj bi se dalo pričati.
Zbog terora optimizma sve se manje ljudi otvara jedno drugom jer su u strahu da će biti nazvani onima koji samo kukaju, dok su sretni i nasmijani ljudi prihvaćeni u svakom društvu.
Zato često osjećam da ta nasmijana lica kojima smo okruženi nisu ništa drugo nego iskrivljeni i prisiljeni izrazi, bjegovi od problema i istine koja nas uvijek na kraju ipak dočeka.
I tu završava moj mini manifest "U obranu emocija".