Sigurno ste barem jednom odlučili skinuti koju kilicu pa ste rekli: "Od ponedjeljka." Nikad to nije od utorka ili, ne daj Bože, od četvrtka. Očito nam treba neki novi start da bismo odluku ozbiljnije shvatili i počeli je ostvarivati. Tako valjda funkcionira s Novom godinom. Gdje ćeš naći bolji datum za novi početak? Međutim, statistike pokazuju da se i te odluke ozbiljno zadržavaju najviše do 5. siječnja. Što nas to zaustavlja da u trenutnim životnim okolnostima ostvarujemo najbolje od sebe?
Zadnji put kad sam sastavila svoj novogodišnji popis bila sam 15-godišnjakinja, a sve je išlo prema tome da ću u sljedećoj godini biti buduća Majka Tereza. Scenarij je gotovo kod svakoga sličan. Bilo je dovoljno da mi netko u obitelji digne živac i da sve moje odluke odlepršaju u nepovrat. Očito me to trajno obilježilo pa već punih 13 godina ne pokušavam sastavljati popise - osim one u aplikaciji Wunderlist gdje suprug i ja jedno drugom pišemo čega nema u hladnjaku i što treba kupiti (btw, stvarno super stvar).
U tom konkretnom slučaju bio je jasan razlog zašto neće uspjeti. Čini mi se da su razlozi za neuspjeh gotovo uvijek slični:
1. Postavljanje odluka koje zapravo ne želimo nego MISLIMO kako bismo to TREBALI HTJETI. Neke stvari jednostavno ne trebamo raditi ako nismo osjetili potrebu. Nismo zbog toga loši.
2. Nedovoljno konkretne promjene bez razrađene motivacije.
Čitat ću više knjiga. /Kuhat ću zdravi ručak svaki dan. /Petkom ću postiti. /Ostavljam se cigareta...
Ključno pitanje --> ZAŠTO?
3. Efekt prosinca. Dok slažemo svoje odluke svi smo pod dojmom toplog i veselog prosinca, a onda nas siječanj odvede u realnost i tu kiksamo.
4. Nakrcavanje odluka. Stvarno, ali stvarno je dovoljna samo jedna. Zapravo, potrebna je samo jedna.
5. Odluke zvuče kao naredbe. Obično se pametno JA javi slabom JA i krene kritiziranje. A to ne valja. Pametno JA biva brzo ušutkano.
6. Nedostatak alata za ostvarivanje odluka. "Mislila sam krenuti s trčanjem, ali nemam tajice/tenisice/jaknu/mjesto za trčanje, a za navedeni razlog nisam kriva ja, nego okolnosti pa ću to morati odgoditi." Ma nemoj, molim te.
'Ajmo sad najiskrenije. To što je datum 1. siječnja ništa ne znači. Može to biti i 30. prosinca, 15. siječnja, 21. travnja ili 13. kolovoza. Treba nam samo iskrena želja za nekom promjenom. Sigurna sam da svi imamo nešto što nas muči, smeta, što ne volimo, od čega strahujemo ili što bismo jednostavno htjeli promijeniti. Malo se zapitajte:
Što te točno koči da to učiniš sada, da to promijeniš? Preispituj. To je već pola posla. Tu vam ne mogu pomoći. Svatko ima svoje zašto.
Želiš li zaista biti kvalitetnija osoba? Osjećati će korisno? Bit zadovoljan sobom?
Jesi li spreman za "dobro, staro" opraštanje?
Jako bitna stavka. Svi nosimo neke utege od prošle godine. Bilo mi je teško ovo, bilo mi je teško ono, nitko mi nije pomogao, ljudi su me razočarali, drugi nisu marili za mene, čovječanstvo je sebično, ništa nema smisla, itd.
Sigurno ima istine, čovjek u jednoj godini doživi niz poniženja, razočarenja, neugodnih situacija, teških trenutaka i ne tražim da to sve izbrišete. Ali, dajte sebi priliku time što ćete složiti u glavi da su možda neke stvari vaše interpretacije, da vas ponekad ponesu osjećaji, da netko možda ne zna da vas je povrijedio, ili ne zna kako treba postupati u određenim situacijama, da svatko nosi svoj križ i da nema toliko zla u svemu tome. I jednostavno oprostite. Pametniji ste za novo iskustvo i to je to. Ružni osjećaji neka odu sa zamjeranjem što dalje. Samo se trujete time. Oprostimo voljom bez obzira na osjećaje.
Jesi li spreman zaboraviti loše stvari, ne vraćati se na loše događaje u prošloj godini?
'Ajmo ne kukati. Svi koji me poznaju znaju koliko mi se kosa na glavi digne kad čujem sve ove današnje popularne misli o pozitivnom razmišljanju i moći privlačenja il' kako već...
Ne govorim sad o ispraznoj filozofiji koja graniči s čaranjem i bajanjem i koja zaista umara (!), već o istinskoj spremnosti prihvaćanja i dobrog i lošeg znajući da propasti nećeš.
To nije lako. Ljudi se znaju nositi sa strašnim stvarima. I najmanje kukaju oni koji za kukanje imaju najviše razloga. 2020. možda bude godina s još više izazova i iskušenja nego ta "strašna 2019. koja me je dotukla."
Strpljenja, molim.
Koje su to moje manjkavosti koje me znaju baciti u loše raspoloženje?
Lijenost? Burno reagiranje? Neredovitost? Sklonost optuživanju, ogovaranju, kukanju? Koncentriraj se na jedno i brusi. Primjerice (a sada uzimam onaj najčešći primjer), želiš napokon vježbati i biti redovit? Pažljivo skroji vrijeme za to, ali, za Boga dragoga, nemoj sebe lagati i staviti da ćeš vježbati svakog dana jer NEĆEŠ. Vježbat ćeš dvaput tjedno, ako i toliko i ako se ne budeš mogao/mogla držati toga, ništa za to, nastavljaš dalje. Evo, meni se uopće nije dalo pisati ovaj post, ali sam sebi rekla da hoću i sad švrljam i u sebi osjećam one mrvice zadovoljstva da nisam upala u pusta opravdanja zašto mi to sad nije zgodno.
Na koji se način želim brinuti o sebi? Na koji se način želim brinuti o drugom?
Istina je da prvo moramo krenuti od sebe. Svakako, nije loše ni brinuti o drugom. To ne znači da sada morate odmah biti uključeni u milijun humanitarnih akcija. Neka vam drugi bude neki prijatelj, muž, žena, sestra, brat, roditelj, nećakinja ili ajme majko - punica, svekrva :) Djecu neću spominjati, mislim da se ne trebamo podsjećati da brinemo o vlastitoj djeci. Malo znam o tome, no saznat ću u sljedećoj godini.
Brinuti se znači malo aktivnije promisliti o tim ljudima, njihovim poteškoćama, pokušati ih više razumjeti ili biti malo više zainteresiraniji za njihov život.
Jeste li shvatili što sam zapravo ovim tekstom htjela? Razotkrivena sam.
Pa da, složila sam svoje vlastite odluke, a glumila da se obraćam vama i pametovala na sav glas. To je uvijek tako. Shvatite me, pisanje je snažna terapija.
A što želim sebi, to želim i vama, nije li to i poanta?
Sretna vam nova godina, živi i veseli bili! :D
P. S. Odgovor na pitanje u naslovu ovog posta: Novogodišnje odluke mogu imati smisla. Kad im mi dademo smisao.