Trudnička hiperemeza pohara vaše tijelo. Propatite, izgubite vlastiti život na pet mjeseci ili čak više i odjednom se normalan život vrati. Ustajete normalno, jedete i pijete normalno (naravno, još uvijek s dozom straha da ćete hranom zagorčati svoj život), napokon možete polako i šetati, pričati, oprati suđe, TUŠIRATI SE, oprati kosu, depilirati se i niz drugih svakodnevnih, uobičajenih poslova koje niste mogle obavljati cijelo ovo vrijeme. Kuhanje će još možda malo zapinjati, mirisi su opasna stvar. Ali, tu ste – živi ste, a mislili ste da ćete umrijeti. Divno, zar ne?
Kad ono – bum. Otišli su simptomi, ali ostalo je nešto tamno što i dalje čuči u vama.
Kad je prošlo najgore razdoblje, dugo sam tijekom dana znala sebi osvještavati radost u malenim stvarima koje napokon mogu obavljati i zahvaljivala Bogu što me doveo do kraja puta, što patnje više nema. Osmijeh se napokon počeo javljati na mom licu.
No, bilo je dovoljno da opet barem malo osjetim mučninu i da se sve poput bumeranga vrati. Navečer je bilo teško zaspati, a i tijekom noći znale su me buditi vlastite misli i mučnina koja bi me intezivno podsjećala na prethodno razdoblje. Znala sam panično buditi supruga, pa plakati, znala sam se bezrazložno posvađati s bližnjima, a sve zbog nekog straha da će me ONO opet uzeti, da će me zarobiti i da ovaj put zaista neću uspjeti izdržati tu patnju.
Zvuči pretjerano? Dugo sam razbijala glavu o tome što će netko komentirati i reći, a onda sam shvatila da mi to nije ni bitno. Bila sam bitna sada samo ja i beba koja je sada i vidljivo rasla u mom trbuhu i naravno – moja obitelj koja me možda nije mogla razumjeti, ali je znala da ne pretjerujem nego da se itekako borim.
Uslijedilo je moje amatersko istraživanje posljedica HG-a po Internetu. Pročitala sam članak „Hyperemesis gravidarum – who cares?“(https://www.bacp.co.uk/bacp-journals/healthcare-counselling-and-psychotherapy-journal/january-2018/hyperemesis-gravidarum/ ) o emocionalnim utjecajima HG-a gdje su utvrđene sljedeće poteškoće:
1. Potpuni osjećaj osamljenosti i gubitak kontrole nad vlastitim tijelom
Nešto zavlada vašim tijelom i ne daje vam ni trenutka odmora. Više ne možete biti ni supruga, ni majka, ni zaposlena osoba, prijateljica, domaćica...ukratko, sve vaše uloge prestaju i to na duže vrijeme. Više nalikujete umirućoj osobi koja ni ne može zvati upomoć jer je svaka izgovorena riječ tjera na povraćanje.
2. Sram
Moj suprug često nije mogao ni zamisliti kakve bi mi se misli vrtjele dok bi povraćala, a on ponavljao: „Idemo u bolnicu, moramo ići…moraš ustati i obući se. Hajde, pomoći ću ti…“
Možda je o ovom najteže govoriti, ali tako je: vi se ne možete ni otuširati, a kamoli depilirati, oprati kosu, a morate u bolnicu na pregled. Posramite se vlastitog tijela, a nemate izbora. Put do wc-a je kao put kroz pustinju i prašinu.
Sram vas je i povraćati kraj nepoznatih ljudi i nasred ulice gdje prolaze nepoznati ljudi. Osjećate se poniženo i istovremeno rezignirano.
3. Podcjenjivanje ozbiljnosti stanja
Koliko god bili okruženi ljudima, osobe koje su prošle dijagnozu HG-a tvrde da su se strašno osjećale usamljeno jer nitko ne razumije muku koju prolaze. Nerijetko se javljaju i sukobi s partnerom i bližnjima koji vam daju „dobronamjerne“ savjete. Slušala sam izjave o tome kako se riješiti mučnine, kako pretjerujem, kako je stvar individualnog poimanja mučnine, kako su to samo slatke muke s obzirom na ono što te čeka na porodu, u odgajanju djeteta, itd. Žene redovito navode i opisuju osjećaj neprimjećenosti i neshvaćenosti.
4. Potpuni izostanak osjećaja radosti zbog trudnoće i osjećaj krivnje
Ženama je uvijek teško reći kakve im se misli vrte dok preživljavaju HG. Neke misli i razmišljanja nisu uopće „majčinska“ i nisu na ponos i diku. Možete li zamjeriti?
Meni se činilo da sam nešto sama zgriješila i da mi je zbog toga tako. Bilo je trenutaka kad jednostavno nisam htjela biti trudna. I naravno da sam se zbog toga osjećala najgorom na svijetu. Uglavnom je to bio i razlog mojih suza tijekom tog razdoblja. Ugledavši me uplakanu, sjećam se da me jedna medicinska sestra pri zaprimanju u bolnicu ljutito upitala: „Želite li vi uopće to dijete?!“
Odgovorila sam „Daaaaaa, ali ne mogu više“ plačljivim glasom, a nisam se mogla oteti osjećaju osude jer plačem i jer mi ljubav prema djetetu nije dovoljna da stoički podnesem patnju.
5. Anksioznost i strah od budućih trudnoća
Mnoge žene se više ne usuđuju imati djecu jer ne osjećaju da isto mogu proći ponovo. Iako navode želju za proširenjem obitelji, ta se želja ne može ostvariti zbog posttraumatskoga stresa.
6. PTSP simptomi
Žene koje su ispitane u navedenom članku navode brojne simptome koji nalikuju PTSP simptomima. HG je očito nešto od čega se žene ne mogu trenutačno oporaviti ili zaboraviti. Emocionalni oporavak nakon HG-a trajan je i složen proces koji može trajati nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Žene također navode da im je „HG promijenio život“, a neke i da je to ona bolest koja ih uvijek proganja, iako su imale i druge komplikacije u trudnoći.
Osobno, HG nije samo poremećaj koji me iscrpio u prvoj trudnoći. Osoba sam koja je od početka odlučila biti otvorena životu, pomno planirati svoju obitelj, ali i radovati se onome što možda stigne i „neplanirano“. Unatoč financijskim, društvenim i stambenim uvjetima, dijete sam uvijek smatrala dobrodošlim.
HG me promijenio. Bojim se neplaniranog, ne želim neplanirano, strahujem od toga. Kako preživjeti još jednom to? Kako se brinuti za svoje dijete i proživljavati patnju za ono drugo? Kako organizirati život za sljedeću trudnoću? Žena koja pati od HG-a ne može raditi, što je s financijskim aspektom? Čiju pomoć tražiti, kome se obratiti? I jednostavno: Zašto trudnoća mora biti toliko teška?
Jedino što mogu reći nakon svega je da odgovore na ova pitanja nemam. A u takvim slučajevima najbolje je dati sva ta pitanja Bogu i vremenu da odrade svoje. Ne znajući kako postupati u budućnosti i što učiniti, suprug i ja smo se prepustili molitvama i vlastitim prosudbama o onome što nas čeka. I vjerujem da nećemo pogriješiti.
Rane možda nikad neće zacijeliti, ali jedno je sigurno: čuda se događaju. A sve žene koje su ovu dijagnozu preživjele i dovele dijete na svijet nisu ništa drugo nego mala čudesa.